Blog
ponedjeljak, travanj 29, 2013
Tko me zna, zna da obožavam Afriku i sve vezano za afričku kulture. Neki dan sam zujao po YouTube-u, malo slušao Afro Kelt Sound System i sasvim slučajno naletio na ovu pjesmu. Ista je odmah pokrenula svaki djelić mog tjela te sam se rasplesao po kući. Inače, ja i ples smo dva suprotna pojma. Da ne duljim, evo pjesme, a ja se odoh spremati za sutrašnji početak putovanja.



gadov @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 28, 2013
Brat mi je jednom davno donio jednu kazetu sa irskom glazbom, gdje je bila i pjesma koja me je raspametila. Kad god bi bio down, ta bi me pjesma digla, napunila mi baterije. Kazeta se s godinama izlizala, a kazetari pokvarili. A ni ja ni brat ne znamo kako se pjesma zove ni tko ju pjeva. No tvrdoglav kakav jesam, uspio sam ju iskopati, jedva pa eto, nadam se da će vam se svidjeti.

This Land by Fiona Kennedy



gadov @ 14:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, travanj 26, 2013
Početkom tjedna pročitah članak u novinama o dvogodišnjem putu oko svijeta za milion funti. Najbolji letovi, odsjedanje u najskupljim hotelima, najbolja klopa, bla bla. Jedino što mi se u tom paketu sviđa je dvogodišnji put oko svijeta. ovaj dio sa luksuzom mi je čak i odbojan. Međutim, na kraju se članka spominjao dotični Graham Hughes, koji je obišao sve države svijeta, bez upotrebe aviona, ušao u Guinnesovu knjigu rekorda i to sve za "sitnih" 270 tisuća kuna. OK, iznos i nije baš toliko sitan, ali kada se sagleda da je čovjek prošao gotovo 200 država svijeta i na putu proveo par godina, onda 270 tisuća kuna i ne izgleda toliko puno. Komentiram kolegi da je on skoro toliko platio Golfa svoga.

Vrativši se na posao, nisam mogao prestati razmišljati o tome. Oduvijek sam volio i želio putovati, međutim, kako smo uvijek bili dosta u nesuglasici sa novcem, rijetko sam imao priliku maknuti se dalje od Lijepe Naše. I to rijetko je bilo redom, Tuzla, Beč, Prag i Ljubljana. Prilično loše da čo'eka sa punih 32 godine u guzici. Raspravljajući s kolegom, rekao mi je jednu stvar, koja mi je na prvu bila glupa, međutim rekao je istinu. Da sam stvarno htio putovati, ja bi to i napravio, našao bi načina. Ovako sam samo to želio, bez da tu želju stavih na vrh prioriteta i ostvarim si to. Razmišljajući, pitah samoga sebe, kako kvrapcu ja sad, danas, mogu nekamo otići bez novca? Kako mogu otići recimo u Beč, koji je relativno blizu Rijeke, bez ijedne kune u džepu? I prije nego što sam uspio se snužditi i ponudit si negativan odgovor, sjetih se kako.

Ruksak na leđa, fotoaparat na prsa junačka, prst u zrak i pravac Beč...ili gdjegod već želim da odem. Zvuči možda smiješno, ali košta li me išta dignut prst i uz pomoć nekog ljubaznog vozača, odzujat nekamo gdje bih htio? Ne košta. Dakle, može se. Možda nije sloboda vlastitog auta ili romantika vlaka, ali je opet efektivan način dolaska na željenu lokaciju. Također, Couchsurfing.com nudi mnogo domaćina, koji nude putnicima mjesto za prespavat, potpuno besplatno. OK, red je da se domaćinu donese courtesy gift, što je u svakom pogledu višestruko jeftinije nego odsjedanje u hotelu/motelu/hostelu/bla bla. Za doslovce par kuna se napuni ruksak, sitniš se ponese sa sobom za dodatne namirnice te ultra jeftino i zabavno putovanje može početi. S obzirom da imam svaki vikend slobodan, ima mnogo zanimljivih lokacija, koje se mogu obići u tih dva dana. Kako unutar EU gotovo da i nema nikakvih granica, cijela mi je Europa na dlanu...makar ova bliža Rijeci. Sljedeći sam tjedan na godišnjem, što će mi biti odlična prilika da maknem guzicu od doma i odpirim nekamo. Razmišljao sam kamo, mozgao pa rekoh za početak nekamo po Hrvatskoj. Trogir, Zadar, Biograd, Šibenik, Split, Dubrovnik i na povratku zericu po Istri. 7 dana mislim da bi trebalo biti dovoljno.

Jedino se moram šutnut u guzicu i izbacit se van na put, jer sam po prirodi ljenčina. I ponekad mi se eto nešto jednostavno neda. Dok se ne pokrenem, a onda nije problem. Uglavnom...do ponedjeljka dat sve od sebe da ozdravim, iskopam ruksak, napunim ga, organiziram gdje ću, kontaktiram moguće domaćine i krenut. A ovdje ću , na starom dobrom blogu, stavljat svoje doživljaje kroz ta putovanja te slike i video isječke napravljene kroz ta mini putovanja. Pa eto, nadam se da će biti zanimljivo.

gadov @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Hm da, vratih se. Nakon dugo vremena. Stvarno dugo vremena.

Bacih pogled malo na stare postove, za neke mi se čini kao da ih nisam ja pisao.Gdje sam bio svo ovo vrijeme? Svugdje i nigdje. Radio po cijele dane, zajebavao se i tako. Ništa ekstra pametno. Svoje misli nisam baš ispoljavao van, uglavnom su se gubile u mojoj glavi. Ne zbog toga što nisam htio, jednostavno nisu imale priliku izletiti van. Blog mi je dugo vremena bio ispušni ventil, ne znam zašto sam stao s njime. Nedostatak vremena ili volje? Moguće je.

Još danas sam na bolovanju, satrala me ovaj tjedan gripa, sljedeći sam tjedan na godišnjem. Naravno, ako preživim kašalj. Gad mi reže grlo svaki put, a pluća bole u pm. Anyway, danas ću se malo pozabaviti redizajnom ovog mog čuda. Iako, kad ga gledam, skroz mi ga je žao dirati. Dugo vremena je slovio kao jedan od najbolje dizajniranih blogova na Blogeru i stvarno sam dosta truda i vremena uložio u njegovo kreiranje. Sad ga mijenjati, dati mu novi svježi identitet...nekako mi je tužno pri srcu zbog toga. Mah, što se mora, mora se. Ionako ova vizuala ne odgovara novoj namjeni koju ću mu dati. Otom potom, kroz dan dva. Sad blejat u crte i redove i skužiti opet šta dovraga znači sve to. A nekad sam sve to imao u malom prstu.

Vrijeme stvarno brzo prolazi...

gadov @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 4, 2010
Bome je. To me je danas lupilo posred ove moje blesave glave. Kad pomislim da me neke stvari vesele i da sam zbog njih fkt sretan, onda mi jedan iskreni veliki dječji osmijeh to sve baci u vodu i shvatim da se nikakva sreća ne može mjeriti sa onom kad ti dijete pruži onaj iskreni osmijeh od srca.

Zove me Igor jučer da idemo na kupanje. Rekoh može, ionako nemam pametnijih planova za nedjelju. Malo natezanja oko lokacije pa dogovorismo Oštro. Ovo dvoje me ujutro pokupili pa pravac Oštro i odmah u more. Banjali se cijelo jutro, zajebavali, pričali i tako dok mi nije draga završila s poslom i pridružila se popodne. Međutim, taman kako je došla je počela kišurina opet pljuštati, a je nagovarao da dođe, kao biti će lijepo vrijeme (a fkt je bilo sunčano i vedro cijelo jutro). Kamo ćemo, di ćemo? Idemo na Crikvenicu. Taman je i kiša prestala. Izašli iz auta i prepucavanje idemo se nastaviti kupati ili ne. Žene rekle da ne idemo, Igor i ja htjeli. Odlučili ajde ipak ne idemo. Idemo se prošetati malo, a s dragom došla i njena starija mala. Šetamo se mi Crikvenicom, došli do centra i pješćane plaže, kad eto sunca, zapržilo i žene rekle da ipak bi mogli u more. Nema druge nego Igor i ja natrag do autiju po stvari. Uzeli i malu sa nama. Od centra pa do parkirališta bome ima 15ak minuta hodanja i s malom sam se cijelo vrijeme zezao, pričao...ma milina. Mala je inaće sramežljiva, ali se danas baš bila opustila i lupila brigu na veselje te smo se baš zezali. Dragoj javih da uzme pincetu, jer sam valjda nagazio na ama baš svakog mogućeg ježa te mi je trebalo povaditi na desetke iglica sa tabana. Uzmem mob da ju nazovem, kad mi zvoni njen mob iz mog džepa. Zaboravih da mi je dala mob i ključeve na čuvanje. Mala i ja smo završili na podu od smijeha. Nema veze, preživjet ću ja te bodlje, ajmo natrag. Doklipsasmo natrag do plaže i pravac more, opet. Sreća pa nema kamenja k'o britve oštrih kao na Oštru i prokletih ježeva. Okupasmo se, igrali picigin, dok sam se ja najviše usredotočio na malu, dragu sam čak malo i zapostavio. Pala večer, zahladilo i treba kupit prnje i doma. Em je hladno, em je kasno, em smo od ujutro na moru i umorni smo (ja nisam bio, ja sam bio hiperaktivan i mogao sam tako cijelu noć). Na putu do autiju smo stali u pekaru po nešto za ubacit u kljun i mala uzela pizza cut. Jede ga ona jede i u jednom trenu joj se strese sve sa pizze direktiva na pod. Ona se samo tako slatko nasmijala, da sam ju samo ostao gledati.

Putem do doma sam malo rezimirao današnji dan. Došao sam do zaključka, kojeg sam i znao i prije, a to je da su djeca nešto najljepše i najbolje u životu što se čovjeku može desiti. Jer kad si ne znam u kakvom raspoloženju, kad ti je život ne znam kakav...kad dobiješ od djeteta iskreni veliki osmijeh...ne znam, ne mogu opisati taj osjećaj. Ne mogu smisliti ništa što bi se moglo usporediti s time. Ništa što bi čovjeka moglo usrećiti kao taj jedan mali osmijeh. Od kad mi je to dijete ušlo u moj život, mnogi prioriteti su mi se promijenili te su mnogi stvari postale mnogo jasnije i bistrije. I opet sam došao do istog zaključka do kojeg sam došao davno davno prije, prije mnogo godina. U životu je obitelj najvažnija stvar. Kad imaš voljenu osobu pored sebe, kad imaš dijete pored sebe, ništa, ali ama baš ništa na svijetu to ne može niti zamijeniti, nadoknaditi niti nadmašiti. Možda su ljudi drugačiji od mene, ali meni je to najvažnije u životu. I uvijek ću izabrati sretan obiteljski život, naspram bilo čega drugog. Nikakva karijera ili novci to ne mogu nadmašiti.

Danas sam toliko uživao da mi ne smetaju izgorena ramena i leđa, niti cca 30ak ježevihi iglica zabodenih u tabane, niti razderani tabani na oštra kamenja. Niti što ne znam kako ću sutra zbog toga raditi, da ne govorim o upali mišića, koju već sad osjećam. Jedino što je važno je to kratko provedeno s malim anđelom. I mojom dragom. Igor mi je poslije rekao jednu stvar, koja je čak i mene iznenadila. Dok smo šetali kroz Crikvenicu, mala, draga i ja, izgledali smo kao normalni zaljubljeni bračni par sa svojim djetetom. Da si toliko pašemo, da smo toliko usklađeni i dobri skupa, kao prava obitelj. Ja sam se samo nasmijao i rekao da jednog dana ćemo i biti, iako do toga ima oho ho i vremena i truda. Ali cilj sam si postavio i cilj ću si ispuniti. Kad čovjek nešto stvarno želi, on će za to i pronači načina.

Čovjek je uistinu neograničen, ukoliko se usudi pokušati i vjeruje.



gadov @ 23:55 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, lipanj 17, 2010
Jesam, nakon dugo, stvarno jako dugo vremena sam istinski sretan. Probudim se ujutro sa osmijehom na licu, cijeli dan se smijem, ljudi oko mene primječuju da sam se skroz promijenio unazad nekoliko mjeseci, da sam totalna pozitiva, idem spavat nasmijan...Ne, nisam dobio neograničene količine Nutelle ili sladoleda. Niti sam se preselio na Aljasku pa svaki dan uživam u snjegu. Eh, ne bi ni to bilo toliko loše, također bi me usrećilo, ali ne ovoliko.

Što mene može toliko usrećiti? A šta drugo nego ljubav. Ponovo sam zaljubljen, ponovo mi srce kuca za voljenu osobu. Nakon dugo vremena provedenog solirajući, kao i maltretiranjem sa krivim ženskama, napokon sam naletio na jednu drugačiju. Znam ju od drugog srednje, dakle već dobrih 13ak godina. Bila je kod mame naučnica u frizerskom salonu nekih godinu dana te sam čak i tad bio zaljubljen u nju. Međutim, od mame dobih izričitu zabranu petljanja sa naučnicama pa je ta romansa završila prije nego je ikad mogla i započet. Od tada pa do maminog pogreba smo se vidjeli možda pet puta negdje u gradu, na kratko popričali i to je bilo to. Zanimljivo je što svaki put kad bi je vidio bi me nešto štrecnulo u srcu, kao neka iskrica. Mama ju je doslovce obožavala, ona joj je bila kao kćer koju nikad nije imala te mi je znala dosta pričati o njoj. Što je najbolje, starija je od mene, iako samo 3 tjedna.

Došla je na mamin pogreb te smo se nakon toga počeli tu i tamo čuti. Iz početka su teme bile o mami, no s vremenom smo se opustili i zajebavali. Na proljeće sam joj se počeo onako iz zezancije upucavati, a nakon kratkog vremena je počela i ona oprezno uzvraćati. Iako sam mislio da se zajebava, s nekim je stvarima pokazala da me ipak malo drugačije gleda. Našli smo se na kolačima (ah da, ja i kolači) i pričali par sati. Ne sjećam se kad sam zadnji put bio toliko nervozan na "spoju" s nekom curom. Leptirići prije susreta, nervoza, onaj moj blesavi osmijeh od uha do uha kad sam je vidio...ma blesav da nemrem biti blesaviji. Tad smo se nekako blesavo kliknuli, osjetila se neka iskrica, ono nešto među nama što kao da se bojalo da se pokaže. Prolazilo je vrijeme i mi smo se sve češće čuli, sve češće viđali. Počela mi je sve više i više značiti, kao prijateljica i kao osoba.

Počeo sam je drugačije gledati. Više ju nisam gledao kao nekadašnju simpatiju, već i kao potencijalnu kandidatkinju. Iz početka sam bio malo zbunjen, jer nisam si mogao dokučiti da li je to samo želja započeti nikad započetu simpatiju iz srednje ili mi se stvarno sada sviđa. Krenuli su testovi, testiranje njegog karaktera i ono što me je šokiralo je da mi je u mnogim stvarima pasala. Kako smo se počeli sve više družiti, sve sam ju više upoznavao i sve sam više shvaćao da ona u biti i nije takva kakva se na prvi pogled doima. Ja sam je smatrao hladnom, ozbiljnom, ukočenom, konzervativnom i možda čak i umišljenom osobom. Međutim, kako sam grebao po površini, shvaćao sam da je ona sušta suprotnost toga, da je to samo fasada. Počela je izbijati vrlo osjećajna, nježna, djetinjasta, opićena pa čak i divlja strana nje, što me je oduševilo. Počela mi je sve više i više značiti te nije proteklo dugo dok se nisam zaljubio u nju i to preko ušiju, as usual.

S njom mogu biti ono što jesam, bez ikakvih pretvaranja ili glume. Ja, sa svim svojim manama i vrlinama. Prihvaća me takvog kakav jesam i ne želi me mjenjati. Jako me dobro kuži, iako me u biti i ne pozna baš najbolje. Ništa ne forsira, čak niti neke ozbiljnije razgovore koji bi se trebali voditi, daje mi prostora da dišem, jednostavno se ponaša kako sam oduvijek htio da mi se cura ponaša. No ono što je me fascinira je što ima ogroman utjecaj na mene, pozitivan utjecaj. Ali ne forsirajući utjecaj, nego onakav da ja sam želim i odlučiti promjeniti neke stvari zbog nje. I te stvari promjenim na bolje. Trudi se stvarno jako puno oko mene i vidi se da joj je jako stalo do mene, da su i njeni osjećaji jaki. Jedan dan smo razgovarali oko moje ljutnje na Igora i Vesnu, s obzirom da ih oboje poznaje, a Vesna joj je u biti najbolja prijateljica. Nakon razgovora s njom sam odlučio se javiti Igoru. Nazvao sam ga i dogovorili se da dođem jedan dan kod njega. S njim sam se nakon dvije godine pomirio, a ne mogu opisati koliko mi je drago zbog toga, a vidi se da je i njemu. Ona je bila presretna zbog toga, a meni toliko drago što imam nekoga kome je stalo do mene, tko me zna šutnuti u guzicu da se trgnem i učinim nešto za sebe.

Nakon dugo vremena, nisam srljao ništa. S njom idem korak po korak, našli smo si jedan tempo kojim napredujemo. Uživam u svakom trenutku provedenim s njom i polagano gradim temelj da budućnost. Ne brzamo nigdje, jako dobro se razumijemo te je nevjerovatno da imamo dosta slične stavove i razmišljanja iako smo prilično različite osobe. Pustio sam je u svoj život kao i ona mene u svoj. Velika mi je podrška i prijatelj. Nakon predugo vremena sam iskreno sretan. Ponovo sam našao smisao u životu, kojeg sam bio izgubio nakon majčine smrti. Ponovo uživam u životu, u svakom danu, čak i šetnjama po kiši s njom (prije nje nije bio teoretske šanse da bih zbog neke cure izašao po kiši van). Pričao sam s njom jučer kako je čudno da smo bili zaljubljeni jedno u drugoga u srednjoj, a nismo znali to i nismo smjeli tada biti skupa te kako nas je život ipak ponovo spojio nakon toliko godina. Ona kaže da je to sudbina. Je li to sudbina? Da li ljudi koji su jedno za drugo, koji si toliko dobro pašu da kad tad završe zajedno, bez obzira na koji put ih život odvede? Igoru i Vesni još nismo rekli za nas, a u nedjelju smo i ona i ja bili kod njih na roštilju. Oboje su primjetili kako si pašemo, kako je među nama sklad i spontanost. Čak mi je Vesna jučer rekla da smo izgledali kao par koji je već dugo vremena zajedno. Nisam ništa komentirao, samo sam se bedasto nacerio.

Za kraj, šta da kažem? Sretan sam i zaljubljen. Idem dan po dan i uživam maksimalno u svakome. Više ne gledam prošlost, već samo sadašnjost. A sadašnjost je ona...i njena dva mala anđela koja su me osvojila i koje također obožavam.



gadov @ 23:34 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 14, 2010
Do maloprije sam vodio raspravu sa prijateljicom oko toga kako mi je kao vrijeme da se trgnem i oženim. Da su prošla vremena kada su se cure svako malo mjenjale i "tražile" one koje imaju ponešto sivih stanica između očiju. Ta su vremena bila za mlađe dane, a sada kada mi kao "vrijeme ističe" bih se trebao primiriti, prestati birati i početi praviti djecu. Kako mi je upravo prošao 29. rođendan, čak bi se do nedavno i složio s njom. Stvarno je jelte čudno da muško sa 29 godina u guzici još nije oženjen i nema makar jedno dijete. Nevjerovatno, mora da nešto ne štima s njim, rekli bi neki.

Inače sam obiteljski nastrojeno muško te mi je obitelj uvijek bila na prvom mjestu. I obitelj me čini sretnim. Do sada sam mislio da u mom slučaju ono unutarnje ispunjenje ću imati tek kad se oženim i dobijem dijete. Kad jelte nađem onu "suđenu" i s njom započnem svoju obiteljsku idilu. Međutim, zadnjih dana sam promjenio ploču u glavi oko tog pitanja. Sreća, odnosno ono unutarnje ispunjenje ne mora nužno značiti brak + mladunci. Toliko stvari ima što me stvarno usrećuju, a ne diraju se nužno imanju obitelji.

Tako sam odlučio se više ne zamarati tim "prioritetom" pronalaženja one "prave" te vjenćavanje iste i pravljenje djece čim prije. Malo razmišljam o nekim ljudima koje znam. Muškarci, što mojih godina, što stariji. Neki razvedeni, neki se nisu ni ženili, a imaju dijete. Ili iz propalog braka ili im cura ostala trudna pa rodila, bez da su se ženili. I ti ljudi sasvim sretni. Koliko ima muških neženja, koji i uživaju u tom statusu. Tako da ukoliko se čak i ne oženim u skorijoj budućnosti, ima i to neke prednosti.

Kako god bilo, više se neću opterečivati s time. Ako naleti "ona prava", super. Ukoliko ne, isto dobro. Važno je da ću uživati u životu, u onome što si priredim, s čime se usrećim. Jer život je ono što prolazi dok mi čekamo one posebne trenutke da se dese. Ja ih više ne čekam, ja si ih sada sam stvaram. Ako se neki ne dese, nema veze, stvorit ću si druge.





gadov @ 00:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 8, 2010
Pismo je poslano svim nadležnim institucijama. Svi su zgroženi, ali ne vide rješenje. Iako želi ostati kod udomiteljice, Jagoda mora natrag zlostavljaču.

ZAGREB - Nesretna sam kad u školi dobijem jedan. Kad sam s tatom, onda sam isto nesretna jer ne volim kad me tata dira. Ne volim kad me tata mazi. Tata se skine gol i veli da moram spavati s njim ili će me zavezati vani kao psa. Kad idemo spavati, ja spavam, a tata skače po meni i radi nešto prosto. To mene boli. Ja kažem da to mene boli, a on ništa. Tata dugo skače po meni, dok mama ne kaže da je ručak gotov. Mama je vidjela što mi radi i rekla mi je: “Žao mi je, dušo, ne znam od policije broj.” Braco se skriva od tate. Šapnuo mi je da i njemu radi isto.

To je napisala devetogodišnja Jagoda svojoj psihologinji uoči Nove godine, tijekom banalnog razgovora o tome kad je sretna, a kad nesretna. Na četiri stranice papira svojim nevještim, kvrgavim slovima djevojčica je istresla dušu. Šutke je pisala i odgovarala na potpitanja psihologinje. Nije dizala glavu, nije nikoga gledala u oči. Nije govorila, samo je pisala. Prvi put nakon tri godine, dijete koje su 2006. godine stručnjaci proglasili “vrištećim slučajem seksualnog zlostavljanja”, progovorilo je o grozotama koje je doživjelo u najranijem djetinjstvu od osobe koja joj je trebala biti glavni zaštitinik od svih zala. Zašto je Jagoda sad odlučila progovoriti, stručnjaci nisu sigurni. Jer Jagoda ne zna da bi je država već ovog mjeseca mogla vratiti upravo njezinu ocu.

Kolateralna žrtva. Naime, zbog “nekonzistentnog i nevjerodostojnog iskaza” koji je Jagoda dala na sudu kao šestogodišnja djevojčica otac je u rujnu prošle godine pravomoćno oslobođen svih optužbi! Dijete, za koje je i sudski vještak napisao da u dobi od šest godina “nedvojbeno ima osobna seksualna iskustva”, nije za sud “dovoljno jasno verbaliziralo” s kim je ta iskustva steklo. Oslobođenjem oca više nema razloga da se Jagoda ne vrati u svoju biološku obitelj, iz koje je 2006. godine izdvojena zbog sumnje na seksualno zlostavljanje. Upravo ovog mjeseca istječe odluka o njezinu smještaju kod udomitelja, Jagodine tete Ljubice. Jagodino potresno pismo, koje je šokiralo i iskusne stručnjake, za sud i pravo potpuno je nebitno. Jer - njezin je otac oslobođen i ne može biti dvaput suđen za isto djelo.

- Svi smo očajni. Jednostavno se ne možemo pomiriti s činjenicom da će djevojčica natrag k ocu i da njezino pismo, njezin život, ništa ne znači, da ćemo je mi, koji smo odgovorni za nju, poslati natrag - kažu stručnjaci koji su proteklih godina radili s Jagodom. Jagodina priča poznata je svim nadležnim institucijama - nadležnom Državnom odvjetništvu, Uredu pravobraniteljice za djecu, Centru za socijalnu skrb. Posebno je naglašeno da u toj obitelji još živi jedno dijete, četverogodišnji Ivica, za kojeg je Jagoda nedvosmisleno napisala da misli da proživljava sličnu sudbinu. Svi se zgražaju, odmahuju glavom, ali zaključak je isti: rješenja nema!

Citiraju se zakoni, navodi pravna stečevina, civilizacijska dostignuća po kojem se čovjeku ne može dva puta suditi za isto djelo ako nisu nastupile nove okolnosti. Jagoda je u svemu tome “tužna posljedica”. Kolateralna žrtva. Slučajno spašena i slučajno ponovno osuđena.

Ovo je tekst koji je napisan na jednoj Facebook grupi, na koju sam nabasao. Sadržaj me je zgrozio te jednostavno nemam riječi za ono što sam pročitao. Kad bih i imao riječi, ne bih napisao ništa drugo no ono što su osnivači grupe sami napisali. Ukoliko netko može išta napraviti u ovom slučaju neka napravi, pomogne kako god zna i umije. Jer ovo je sramota za našu državu, kao i zakonodavstvo da se silovano devetogodišnje dijete vrati ocu zlostavljaču. Tu je i LINK za Facebook grupu.

Međutim, pronašao sam i post na jednom blogu, koji cijelu ovu situaciju sagledava iz potpuno drugačije perspektive. Nakon pročitanog posta, čovjek se stvarno malo zamisli te shvati koliko se lako može predati "mentalitetu rulje". Obavezno pročitati i OVAJ post.





gadov @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, siječanj 29, 2010
Maloprije sam na kasi u trgovini bacio pogled na dnevne novine, kao što to svaki dan radim. Na naslovnici jednoga piše "djevojčice od 15 i 16 godina pretukle curicu od 13 godina jer se skupo oblači i odrezale joj kosu". Nabrzaka bacih pogled po članku, koji me je užasnuo. Nekoliko djevojčica, između 15 i 16 godina su pratile dotičnu curicu doma te je na putu dohvatile i krenule vrijeđati. Uslijedili su šamari te premlačivanje. Na kraju su joj počele čupati i rezati kosu, kako bi je učinile ružnijom. Kako sam vrlo brzo došao na red na kasi, nisam imao vremena podrobnije pročitati članak, no vidio sam da je curica uspjela nekako pobjeći doma te da su roditelji podnijeli prijavu policiji.

U školama je već odavno običaj da se djeca koja su imalo drugačija od drugih, bilo izgledom, govorom ili nekakvom manom (čak i znanjem odnosno voljom za učenjem), podrvrgavaju psihofizičkom nasilju. Na žalost, to je u školama postalo sasvim normalno. Siromašna djeca, koja nemaju mogućnost "lijepog oblačenja" su idealan objekt školskih nasilnika. U današnje vrijeme jeftinih tehnikalija, djeca kojima roditelji ne mogu priuštiti (skupi) mobitel ili PlayStation također budu izolirana, čak i maltretirana od strane druge djece. No, izgleda da se i siromašn(ij)a djeca "dižu" protiv bogatije pa je sada djeci izgleda postalo opasno se lijepo i skuplje oblačiti. Zašto? Pa jer su djeca ljubomorna i svoju ljubomoru, kao i frustraciju zbog vlastite neimaštine mogu iskazati na jedini način njima mogućim...nasiljem.

U moje doba, kada sam ja išao u osnovnu školu, školski huligani bi se najčešće okomili na štrebere, djecu sa nekakvim tjelesnim manama ili one koji bi bili izrazito siromašni. Na meti su bila često materijalno slabije situirana djeca, odnosno ona čiji roditelji nisu imala novaca da im kupuju najnovije brendirane tenisice ili plaćaju školske izlete. No danas si roditelji ne mogu priuštiti ne imati novaca kupovati djeci određene "statusne simbole", poput mobitela ili PlayStationa. često po gradi snimim neko dijete od kojih 10ak godina, kako nosi mobitel od dobrih 2 - 3000 kuna. Često djeca imaju bolje mobitele, nego njihovi roditelji. Ako nemaju, jao si ga njima. "Pa kako nemaš novaca za mobitel? Kako možeš biti takav sroljo i nemati mobitel? Samo papci ga nemaju!". Kad prolazim pored neke osnovne škole, često čujem svakojake stvari, čak i ovakve. No, najviše ih čujem na poslu, gdje roditelji dolaze pitati koliko dođe neka igrica, jer im dijete dolazi doma plačući da ga svi izoliraju, jer nema tu igricu. Nebrojeno mi je ljudi došlo kupovati PlayStation, jer im dijete histerično plače da ga izoliraju, čak i tuku, jer ono jadno nema tu igraću konzolu. I jadni roditelji nemaju izbora do kupiti djetetu konzolu, peglati kartice i ispisivati čekove, samo da bi njihovo dijete eto bilo "prihvačeno" u društvu. Jer danas ako nemaš PlayStation i nisi u toku sa najnovijim igrama, onda si debil, jadnik i papak.

No, gdje je stvarno društvo otišlo, odnosno roditeljski odgoj djece, da se po novinama čitaju ovakve stvari? Jer ovo nije zadirkivanje ili povremeni šamar. Ovo je brutalno premlačivanje i rezanje kose curici od samo 13 godina, zbog čega? Jer joj roditelji mogu priuštiti skuplju robu, jer se bolje oblači od starijh djevojčica, koje potaknute ljubomorom i vlastitim frustracijama se iskaljuju na potpuno nedužnim djetetom. Kako je naš zakon o maloljetnicima totalno u banani, gdje se maloljetnik brani i štiti čak i ako ubije nekoga, takva nasilna i devijantna djeca se od malena navikavaju da mogu raditi ovakve stvari te da im nitko ništa ne može. Eventualno dobe packu od roditelja i to je to. Stara poslovica kaže da ako ne poštuješ, onda češ se morati bojati. No takvoj djeci se nikad ne usadi strah od konzekvenci njihovih loših postupaka. Što je najgore, roditelji takve djece će učiniti apsolutno sve što mogu da zaštite svoje dijete. Jer nije njihova kćerkica miljenica toliko loša, nije ona htjela ovoj djevojčici polomiti facu i odrezati kosu, ona ju je htjela eto samo malo preplašiti i zadirkivati pa se sve eto samo malo otelo kontroli. Misle da svojoj djeci čine uslugu štiteći ih od odgovornosti. No samo ih uče da se za sva sranja u životu mogu izvući te da će ih njihovi tatice i mamice uvijek spasiti i sva sranja srediti.

Ne znam točno zakon, ali mislim da još uvijek roditelji zakonski odgovaraju za sranja koje napravi njihovo dijete. Međutim, kako mi hrvati ne razumijemo ni jedan drugi jezik i način kažnjavanja do novčanog, trebalo bi roditelje djece nasilnika novčano kažnjavati za sranja koja počine njihova djeca. I to ne sitnim kaznicama od par stotina ili pokoju tisućicu, več drakonskim kaznama. Takvim kaznama da novčanu ili upropaste ili dovedu do ruba novčane propasti njihove roditelje. Tek bi se tada roditelji trgnuli i puno bolje pazili na nasilno ponašanje svoje djece. Tek bi tada izbili svoje dijete kada bi ono pretuklo neko drugo dijete. Tada bi bilo daleko manje maloljetnog nasilja, jer bi od malena djeci bilo utuvljeno u glavu da pravljenje sranja može upropastiti cijelu obitelj. Tada bi se roditelji stvarno trudili bolje odgojiti svoju djecu. Jer ako već nečeš poštovati zakon i konzekvence, onda češ se istoga bojati. Jer ovaj narod očigledno ne poštuje ništa, osim kad se istoga boji. Ako se ne može djecu učiti da nasilje nije prihvatljivo, neka zakon onda natjera roditelje da nauče vlastitu djecu da nasilje nije prihvatljivo. Kako ne ide milom, onda će silom, odnosno drakonskim novčanim kaznama. Jer jedino to razumijemo, kada nas se poštene odere po džepu. A ionako pokorno plaćamo svaki drek što nam država nametne.





gadov @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 25, 2010
Baš gledam sad na dnevniku kako je čovjek sa 2,nešto promila alkohola vozio autocestom u pogrešnom pravcu te skrivio tri prometne nesreće. Kažu također da je to već 12 vožnje autocestama u pogrešnom pravcu.

Pa zar smo stvarno nacija ili totalno retardiranih vozača ili nam je vozačka kultura stvarno na nultom nivou? Ok, ovo drugo je več dugo vremena istina, jer kod nas kulture u prometu nema. Ako je negdje kojim pukim slučajem i ima, to su onda vrlo rijetki i gotovo izolirani slučajevi.

Kad malo sagledam situaciju iz drugog kuta, to me uopće ni ne čudi. Krenimo od autoškola. Danas skoro na svakom uglu postoji jedna. Kod nas u Rijeci gotovo svaki kvart ima svoju autoškolu? Postavljam si pitanje zar je moguće da u jednom gradu stvarno ima toliko kvalitetnih što predavača što instruktora da svi mogu kvalitetno i adekvatno prenijeti znanje na buduće vozače? Hm, nekako sumnjam u to. Po tome bi Rijeka trebala biti uzor drugim gradovima, dok u biti je na cestama moga grada vozački Teksas. Tko brži, tko veći tko nasilniji. To je godinama glavni recept vožnje po našim ulicama. A vjerujem i ne samo u Rijeci.

Druga stvar je pretpostopni auti na našim ulicama. Ok, shvaćam da nemaju svi novaca za novi high-tech auto, ali kad gledam fićeke, peglice, trabante i jugiće na cestama, digne mi se kosa na glavi. Sreća pa vrijeme čini svoje pa je većina tih dinosaura pocrkavala i završila na otpadu, gdje im je realno i mjesto. Bez obzira na sentimentalno socijanu stranu priče, ali prastarim autmobilima koji su u poluispravno-poluraspadnutom stanju stvarno nije mjesto na ulicama. Znam ljude koji se svake godine švercaju na tehničkom i daju plave kovertice da bi njihov "ljubimac" dobio zeleno svijetlo za legalan izlazak na cestu. A to što bi vozač u slučaju manjeg sudara završio sa kobnim posljedicama ili što iza auta se stvara crna magla iz auspuha kao na starim parnim lokomotivana, nikom ništa. Glavno da čovjek vozi 30 godina staru krntiju.

No, nije sve do prastarih automobila i loših cesta, iako se stanje u zadnjih nekoliko godina naveliko popravilo. U svemu je glavni čimbenik ljudski faktor ili kako mi Matoš rekao, čista ljudska glupost. Jer kako drugačije opisati čovjeka koji se nasere k'o guzica i sjedna za volan? Kako opisati čovjeka koji autocestom vozi u suprotnom smjeru? Kako opisati čovjeka koji se okreće za 180 u tunelu? Na žalost, nacija smo primitivnih i nekulturnih vozača. Možda nisu svi, ali previše ih je takvima. Tu ne pomažu ni ultra moderni i siurni automobili, kao ni savršene prometnice. Daleko bolja i stroža naobrazba u auto školama, kao i striktnija selekcija bi dakako pomogla. Međutim, u ovakvim stvarima pomaže jedino stara poslovica...ako ne poštuješ zakon, onda ga se bojiš. S obzirom da takvim maloumnim idiotima ne pomažu ni kazneni bodovi, ni oduzimanje vozačke na 6 mjeseci, kao ni kazne od nekoliko tisuća kuna, trebalo bi naše zakone o prometu drastično postrožiti.

Vožnja u pijanom stanju iznad 1,0 promila 20,000 kuna globa i oduzimanje vozačke na 5 godina te dvogodišnja uvjetna kazna zatvorom. Iznad 1,5 drakonske kazne. 50,000 kuna globa, doživotna zabrana upravljanja motornim vozilom te barem 2 godina zatvora. U slučaju da pijani vozač skrivi saobračajnu, kazne se duplaju, plus doživotna zabrana. Ako u saobraćajnoj ima mrtvih, barem 15 godina zatvora. A za posebne degeneroide, koji mortus pijani voze autocestom u suprotnom smjeru barem 2 godine zatvora, kao i doživotna zabrana uz veliku novčanu globu. Sa takvim nemilosrdnim kaznama, mislim da bi se hrvati malo zamislili prije nego bi sjeli za volan pod utjecajem alkohola. A ako i bi, ako bi stvarno bili toliki debili, onda bi ih se barem maknulo sa naših cesta doživotno. Dok su god ovi "zakoni" na snazi, koji takvim kretenoidima dopuštaju da se vrate na ceste nakon stvarno katastrofalnih podviga, ljudi će i dalje pijani sjedat za volan i voziti, sudarati se, ubijati te praviti invalide. Jer briga budalu, osiguranje će mu popraviti auto, platit će 5,000 kuna globe, odslužit pola godine zabrane i nastaviti dalje sa svojim kretenarijama.

Stoga apeliram, iako sumnjam da će se moj glas čuti, da se političari više trgnu i zaštite građane od pijanih primitivnih divljaka, koji svojim "umiječem" prometovanja svakodnevno uništavaju nečije živote. Ako ništa drugo, makar će im se tako proračun brže puniti sa ovakvim kaznama. Ako vam nije stalo do vlastitih sugrađana, onda neka vam je stalo makar do novaca.





gadov @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 24, 2010
Collector's Edition. Special Edition. Limited Edition. Tko me imalo poznaje, zna da ove riječi u meni uzrokuju leptiriće u trbuhu i zaneseni osmijeh na licu. Bilo da je riječ o posebnim edicijama igara, filmova, glazbenih albuma ili automobila, sve što nosi oznaku limitirana posebna edicija, odmah postane moj mračni predmet želje (ili predmet mračne želje?).

Kako sam vodenjak i to ona opićenija varijanta, od malena sam težio nekoj posebnosti i jedinstvenosti. To se između ostaloga odrazilo i na moju, čak uvrnutu, strast za skupljanjen limitiranih posebnih edicija svega što mi padne pod ruke. Prvi primjerak, kojeg se sječam i kojeg još uvijek imam je davno kupljeni album These Days od Bon Jovia. Kartonsko pakiranje, dodatni CD sa neobjavljenim i Live izvedbana obrađenih pjesama. Slučajno ga skužih u CR za pišljivih 140kn.

Nakon toga dugo nisam ništa nabavio, sve do prije par godina i igre ICO za PS2. Ništa ekstra posebno, osim fora kartonskog pakiranja i par kartolina unutra. Ali ja sam bio sretan k'o noga godina zbog toga. Opet duga pauza do prošle godine, dok nisam nabavio PS3. Tada kapnuo prvi pravi Collector's Edition. Fallout 3, pakiran u metalni Lunch Box, sa Bobblehead figurinom, dodatnim DVDom i knjigom. Iako je cijena bila veća za dobrih 50% naspram regularne edicije, uzeh ga bez razmišljanja. Još mi i carinu nabiše gamad, ali bijah jako sretan kad je došao. Prije pola godine na eBayu ugrabih i GTA IV Special Edition, sa torbom, safe deposit boxom, privjeskom, bonus DVDom i knjigom. Pretprošli tjedan mi brat kupio kao predrođendanski poklon Far Cry 2 Collector's Edition, koji osim igre sadrži i posebnu drvenu kutiju, majicu, veliku mapu, bonus DVD i naravno knjigu. Suvišno je spomenuti da sam bio skroz sretan.

Iako imam svega nekoliko tih posebnih edicija, trudim se pribaviti još pokoju, sukladno mojim financijskim (ne)mogućnostima. Jedini je problem što su sve te posebne edicije užasno skupe. Čak i na eBayu, gdje se stvarno dade svašta jeftinoga nabaviti. Normalnog čovjeka te gluposti nimalo ne zanimaju te smatra to bacanjem novaca na dodatne gluposti. Ali mene naprosto oduševljavaju te specijane edicije, posebno igara, gdje se uz samu igru dobije i nekakvo posebno pakiranje, figurina iz igre te još ponešto posebnoga, vezanoga uz tu igru. Gušt mi je skupljati te stvarčice. Da je malo više novaca, cijela jedna stelaža bi mi bila rezervirana isključivo za stvarćice iz tih posebnih edicija igara. Od figurica, maski, night vision gogglesa, bodeža do raznoraznih knjiga. Netko skuplja salvete, razglednice, prazne kutije cigareta (čak i to skupljam), markice i/ili novčiće (čak i to), dok drugi raznorazne gluposti vezane uz igraču industriju. Svaka budala ima svoje veselje.

Za sada, o nekim tim edicijama mogu samo sanjariti i sliniti nad njima kad ih vidim kako se jednom godišnje pojave na ebayu i odlaze za nebulozne svote. Ali ja sam optimista. Jednog dana budem imao dovoljno noaca da si mogu priušiti sve te specijane edicije, figurine, karte, diorame, knjige, glazbene kutije i sve ostale memorabilije vezane uz najdraže mi igre. Do tada, preostaje mi sliniti...





gadov @ 00:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 18, 2010
Sjetih se Madonnine pjesme večeras, kad sam na povratku iz trgovine odlučio krenuti malo dužim putem, preko jedne male livadice blizu moje kuće.

Često znam tuda proči na povratku iz trgovine. Najčešće kad imam dosta toga u glavi pa hvatam svaku sekundu vremena na otvorenom da razbistrim glavu. Sjetim se vremena provedenog na toj livadici, igranja lovice, rata, s autićima, vojničićima, kaubojima i indijancima. Sjetim se vremena provedenog sa prijateljima u nedužnoj i bezbrižnoj igri iz davnih vremena, kada nam je jedino igranje bilo na pameti. Kada je sve bilo lijepo, kada nije bilo ružnih stvari i ružnih misli. Nekako mi je ta livadica neka vrsta "skloništa" od ovog svijeta, skloništa u te sretne dane djetinjstva.

Večeras sam eto bezveze krenuo tim putem, žvačući krafnu i jogurt. Spuštam se stepenicama prema livadici i prisječam se vremena kad samo se lovili po njima, klizanju po nauljenoj ogradi, izgrebanih ruka i nogu od nebrojenih padova. Tokom godina su se stabla posjekla, po kojima sam se obožavao pentrati, sa kojih sam stalno padao. Ostala su svega tri četiri. Čak su posjekli i stablo amule, s kojeg nas je pokojna teta Slavica uvijek tjerala. Baš razmišljah o tim stablima i dignem pogled te ugledam prizor od kojeg me jeza uhvatila. Usred livadice je Grad Rijeka nabio mali parkić, pet sa pet metara. Betonski prilaz, pjesak, dvije klupice, ljujačke, mali tobogan i vrtuljak. Parkić malen i jadan, da ne može biti manji i jadniji. Ostao sam u šoku piljiti u to oskvrnuće mojeg djetinjeg igrališta. Nije mi jasno zašto, zašto se to tu postavilo, kada oko livadice im svega četiri stambene zgrade (bez ijednog djeteta u njima)???

Znam da zvuči bedasto bedirati se oko tako nevažnih stvari, ali destrukcijom livadice, koja je bila sva u travi su na neki način i uništili jedan dio mene, jedan dio mojeg djetinjstva. Uspomene će zauvijek ostati u mom srcu, u mojim mislima, ali livadica je nepovratno uništena. Iako ću možda sad s vremena na vrijeme sjesti na te ljuljačke ili se vrtiti na vrtuljku i razmišljati o svakojakim problemima koji me budu mučili, to više neće biti moje utočište u sretna i sigurna vremena nedužnog djetinjstva, kada je sve bilo lijepo. Vremena se nepovratno mjenjaju, a s njima i ono što mi je nekad gradilo lijepe uspomene.

This used to be my playground
This used to be my childhood dream
This used to be the place I ran to
Whenever I was in need
Of a friend
Why did it have to end
And why do they always say

Don't look back
Keep your head held high
Don't ask them why
Because life is short
And before you know
You're feeling old
And your heart is breaking
Don't hold on to the past
Well that's too much to ask





gadov @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, siječanj 16, 2010
Blejim u monitor, nemam pojma šta da napišem. Mozak mi prazan, nemam inspiracije za pisanjem, a sjećate se mojih postova od nekoliko stranica.

Zadnjih par tjedana su mi potpuno mutavi. Ujutro odem raditi, dođem doma, odem u trgovinu po namirnice, vratim se doma, farbam i sređujem stan, spremim večeru, pojedem, malo probauljam po kompu i odem spavat. Ili ako mi se neda ništa raditi, cijelo popodne provedem u krevetu. Navečer malo budem na kompu i natrag u krevet. Jedino mi je trenutno na pameti dovršiti stan te započeti iznova s time.

Sve ostalo mi je skroz sekundarno, nevažno. Čak ni PS3 ne palim, ne sjećam se kad sam zadnji put nešto igrao. Par dana popodne se naradim k'o pas doma pa par dana odmaram i tako u krug. A posla doma ima još za mjesec dana. Ponekad izgubim volju za ičim, uvalim se ispod dekice fino na toplo i mozak na pašu ili spavam. Vratio sam si neke drage osobe natrag u život pa mi sad mob stalno zvoni. Čak sam se i na MSN vratio, a nije me tamo bilo skoro godinu dana. Javiše mi se tamo neki ljudi koje nisam odavno čuo pa mi je skroz dobro bilo opet s njima tipkati.

S bivšom sam dragom manje više izgladio odnos pa smo si sada skoro pa k'o i prije, samo bez romantično-ljubavnih konotacija. To je, kao zabranjeno trenutno. Ali osjećam kako se vraća ono prijateljstvo koje je nekad bilo. Čak možda iz onog vremena, onih prvih mjesec dana poznanstva, kada je bilo isključivo samo prijateljstvo. Ponekad malo čudno, ponekad lijepo...ma ne znam, ponekad sam ja i previše zbunjen.

Jedino što jedva čekam je dovršiti više taj stan. Previše mi vremena i misli oduzima to. Kad sve dovršim, napokon ću se moći u potpunosti posvetiti sebi. Prvo teretana i joga, zatim ostale tjelesne aktivnosti. Previše zakržljah. Stvarno nedobro.

Ne znam više šta napisat. Završit ću ovaj post, umjesto da bez veze natipkavam rečenice bez smisla i poretka.





gadov @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, siječanj 9, 2010
Gledam jučer vijesti...djevojčica od 14 godina očekuje dijete, čiji je otac 54godišnji udovac. Cijela se zemlja zgraža nad tom viješču, svi predlažu kastraciju tog čovjeka, doživotnu robiju, itd...

No, nitko se ne pita, kako ta djevojčica izgleda. Da li ta jadna mala nedužna djevojčica stvarno izgleda kao malo dijete od svega 14 godjna? Gdje je sad poanta ove rečenice?

Nakon te vijesti, brat se sjetio scene od prije dosta godina, kad su mu u kafić ušle dvije mulice, sređene do boli, koje su izgledale kao da im je barem 19 godina. Kaže brat, to imalo i cica i guzica. On i kolega mu odmjeravaju te klinke, dok njih dvije nisu počele raspravljati o tome kako su baš sretne što su se uspjele upisati u srednju školu!!! Kaže brat da su skoro pali s nogu od šoka. Mulice, od kojih 14 godina, fizički potpuno razvijene te izgledaju kao da im je barem 5 godina više.

Slučaj broj dva.
Odlazak u trgovinu po svakodnevne namirnice. Lunjam trgovinom i kolicima se sudarim sa jednom curom. Zgodna, visoka, grudi uspravna trojka, duge noge, prčasta guzica...po izgledu nekih 19 do 20 godina. Ispričam se zbog naleta, bla bla, zapričamo se mi uz moje besramno upucavanje. Dogovaramo i kavu, kada dolazi otac dotične sa korama za tortu i svijećicama, govoreći kako je našao samo mali paket od 10 svijećica pa je uzeo dva komada pa će iskoristiti polovicu od drugog paketa. Pitam kome je rođendan, da njoj. Zbunjeno pitam koji, kaže mala 14i!!! Zahvalih joj se na ugodnom razgovoru i odpirih što brže što dalje, dok me njen otac nije skalpirao usred bijela dana.

Slučaj broj tri.
Frend slavio rođendan i sa društvom završio na tulumu od nekog poznanika. Cugalo se pošteno te u kasnim jutarnjim satima dolazi nekolicina mladih djevojaka. Jedna mu se počne upucavati, izgledom zrele ženke, manekenskog tijela, također pod utjecajem alkohola. Malo plesa, malo barenja te završiše na kuhinjskom stolu prašeći se k'o zečevi. Drugi dan sav sretan prepričava kao je prasnuo prezgodnu žensku na tulumu. Mjesec dana poslije mu lupa policija na vrata zbog zavođenja i seksualnog odnosa sa djetetom!!! Oboje pijani bili, ševili se bez kondoma i cura ostala trudna. U strahu pred starcima, slagala da ju on prisilio na seks. Cura je imala 13 godina.

Slučaj broj četiri.
Prije šest godina sam radio u Baški. Na kiosku, gdje sam kupovao cigarete radila zgodna mala plavušica. Rekla je da ide u srednju pa joj se nisam (pretjerano) upucavao. Rastom niska, ali razvijena, velike grudi te savršena guzica. Čak sam mislio i zanemariti što je možda dve tri godine mlađa od mene, pretpostavljah naivno da je maturantica pa eventualno pred kraj ljeta i mutit nešto s njom. Dok nisam kod lokalnog zlatara, koji je radio i pirseve doznao da se jedan dan posvađala sa starom, jer joj nije dozvolila pirs na usni, jer ima samo 14 godina!!!

Ovakvih primjera ima beskonačno. U današnje vrijeme klinke od 12 godina izgledaju kao da imaju 17. Zahvaljujući hormonu rasta koji se daje životinjama da što brže narastu, a to meso jedemo i mi, današnja djeca sve brže rastu te sve brže fizički sazrijevaju. Stoga je ponekad vrlo teško čisto po izgledu dokučiti koliko u stvari neka cura ima godina. Pogotovo kada ista cura ima i poveće grudi. A kad se izađe van pa je cura još i našminkana te sređena, kada se uzme u obzir i konzumacija alkohola, nemoguće je procjeniti koliko stvarno neke cure imaju godina. Stara je fora da mlađe cure žele izgledati što starije pa se i oblaće i šminkaju tako da izgledaju kao da imaju 20, dok u biti imaju tek 15 ili 16, ako i toliko. Kako sad da prosječan tupavi i napaljeni mužjak procjeni po samom izgledu, koliko ta klinka stvarno ima godina? Nema šanse. Pogotovo kada razmišlja donjom glavom, a ne gornjom. Ja sam prisiljen več godinama kada negdje vani upoznam neku curu, obavezno ju odmah nakon njenog imena pitati za godine te ukoliko nisam skroz uvjeren u istinitost, tražiti i dokaz. Jer mi se stvarno ne zajebava da se spetljam sa nekom, gdje ću kasnije doznati da je upola mlađa od mene.

I onda se dešavaju situacije da čovjek od 20 i nešto ili 30 prasne klinku od 14 godina. I ispadne ološ, jer zavodi maloljetnice. Ili još gore, stari udovac, koji poševi balavicu od 14 godina i ispada pedofil, čudovište. Ok, tu sva šminka svijeta ne može sakriti da je ta klinka stvarno klinka. Ne opravdavam tog čovjeka niti optužujem klinku. Samo je danas ponekad nemoguće razlikovati klinke od jedva 14 godina te odrasle punoljetne cure. Te iste cure, koje se oblače i sređuju da izgledaju kao da imaju 20 godina pa kad ih dohvati neki frajer i prasne, onda plaču da ih je iskoristio. Iskoristio je šta? Iskoristio je glupaču, koja umjesto da se ponaša i izgleda u skladu sa svojim godinama, ona glumata odraslu žensku. E pa kad glumata odraslu, onda neka se snosi sa posljedicama koje donosi biti "odrasla" ženska.

Sad baš čitam status od frendica na Facebooku: "..kako woLim owe kLinkice..12, 13 god..imena : Wruca Mackica, Swatka Tigrica, MaLa Jepotica, Sawrsena Bebica, Zgodna maLLa, ZLocesta Princezica ... swaka sLika u boxama..tangicama..owo, ono... WTF? I onda kad ih neko pojebe, rade abortus!..i gLume swetice.. Jebem wam mater..droLje maLe.. =.= swe was treba wezat i tjera...t da po kuci radite..a ne da se sLikate goLe.. jadnice mutawe.. >.<". I kad takve balavice netko i prasne te ostanu trudne, tko je onda kriv? Samo taj debil koji ju je prasnuo ili i sama cura?

Ima stara poslovica...ne igraj se šibicama da se ne opečeš na vatru.





gadov @ 20:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 5, 2010
Oceans apart day after day
And I slowly go insane
I hear your voice on the line
But it doesn't stop the pain

If I see you next to never
How can we say forever

Wherever you go
Whatever you do
I will be right here waiting for you
Whatever it takes
Or how my heart breaks
I will be right here waiting for you

I took for granted, all the times
That I though would last somehow
I hear the laughter, I taste the tears
But I can't get near you now

Oh, can't you see it baby
You've got me goin' CrAzY

Wherever you go
Whatever you do
I will be right here waiting for you
Whatever it takes
Or how my heart breaks
I will be right here waiting for you

I wonder how we can survive
This romance
But in the end if I'm with you
I'll take the chance

Oh, can't you see it baby
You've got me goin' cRaZy

Wherever you go
Whatever you do
I will be right here waiting for you
Whatever it takes
Or how my heart breaks
I will be right here waiting for you





gadov @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, siječanj 2, 2010
Za početak da svima čestitam Novu Godinu te vam poželim pametni, zdravlja, sreće te svega ostaloga što vam je potrebno.

Kako to biva pred sam kraj tekuće godine, često donosimo odluke o sljedećoj, šta ćemo raditi, šta nećemo, što ćemo promijeniti, bla bla. No vrlo često te naše odluke izblijede još prije Uskrsa. Vrlo rijetko se ljudi drže tih novogodišnjih odluka. Možebitan razlog leži u činjenici da su te odluke donesene "reda radi", jer se bliži nova godina i kao se mora donijeti neke odluke. Da bi se čovijek stvarno promijenio, on to mora stvarno i htjeti, a ne to pokušavati samo zato jer je odluka došla zbog jednog datuma u godini. Umjesto da razmišljamo kakve ćemo odluke donositi za novu godinu, pametnije bi bilo da te odluke donosimo nevezano za taj datum te onda kada smo stvarno spremni se i držati tih odluka.

Koje sam ja odluke donio? Novogodišnja odluka, jedna jedina je da ću u novoj godini biti sretnija osoba nego u prošloj. Jednostavna odluka da ne može biti jednostavnija. Nisam ništa precizirao, tako da ne mogu failat u izvršenju precizno određene odluke, već sam odluku maksimalno generalizirao. Kako ću tu odluku izvršiti, odnosno koje ću si ciljeve postaviti da tu odluku ispunim će ovisiti o trenutnim situacijama i mogućnostima da i ispunim neku odluku. Tako sam i prije nove godine odlučio staviti sebe na prvo mjesto i prekinuti sebe zapostavljati zbog drugih. Odsada sam ja sam sebi najvažniji te kad zadovoljim svoje potrebe tek onda dolaze drugi na red. Predugo vremena sam radio upravo obratno, što su ljudi počeli uvelike iskorištavati.

Također sam odlučio i ne nervirati se više oko banalnih gluposti, na koje nemam nikakve mogućnosti utjecaja. Ionako mi nema koristi da se nerviram, kada to nešto ne mogu promjeniti. Prihvatiti to i maksimalno se adaptirati tome, što god več da je. Sljedeća stvar je da sam odustao od prešućivanja nekih stvari, odnosno držanja jezika za zubima u nekim situacijama kada bih ga i trebao držati za zubima. Toga više nema. što na umu to na drumu, sve ljudima sasut u facu, bilo to dobre ili loše. Predugo sam bio fini dečec, koji se nikad nije htio nikome zamjeriti pa je radije neke stvari prešutio, odnosno nekomentirao, nego izravno rekao šta misli pa se eventualno nekome zamjerio. Tako sam u ovih nekoliko dana nekim osoba sasuo što mislim i mogu reći da sam se jako dobro osjećao zbog toga. Nekakvo olakšanje, kao kad udahnem i izdahnem punim plućima.

Za ovu godinu sam si odlučio ispuniti (za sada) i tri želje. Upisati teretanu, jogu te tečaj padobranstva. Prve dvije kreću početkom sljedečeg tjedna, dok je skakanje odgođeno na neodređeno dok si ne sredim zube. Nisu baš za takve visine, ne bih htio da mi se desi da mi neki pukne dok skačem. S vremenom ću se sjetiti još pokoje stvari koju ću si htjeti ispuniti te ću u skladu s mogućnostima si je i ispuniti.

Posljednja stvar koju sam odlučio je i vratiti neke osobe natrag u svoj život. Neke su me preduhitrile, kao Marija, Andrea i Sandra, dok neke još trebam, kao što je ekipa sa Hreljina. Iako još uvijek dvoumim trebam li se pomiriti s njima, s obzirom da su papci nad papcima, ali u skladu sa svojim novim načinom razmišljanja i odnošenjem prema ljudima, mislim da ću zaboraviti na loše stvari iz prošlosti i započeti sve isponova. Svatko zaslužuje novu priliku pa tako i te budale.

Sve u svemu, ova bi godina trebala biti vrlo zanimljiva. Pogotovo što je ovo posljednja godina koju ću provesti u svojim dvadesetima. Sljedeće ću na početku ući u tridesete i već mi se, s oproštenjem na izrazu, sere od tog datuma. No ima još 13 mjeseci do tada, uživam u dvadeset i osmoj, odnosno dvadeset i devetoj godini dok još traju.





gadov @ 09:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 29, 2009
Sretan Božić sa malim zakašnjenje.

NIje mi se dalo tipkati ništa ovih dana, a bome nisam ni stizao pa eto da nadoknadim. Pred badnjak sam uspio uhvatiti Anu da s kombijem odnesemo većinu robe u Crveni Križ. Tamo su me šokirali rekavši mi da nemaju kamo s tom robom te da ju ne mogu primiti, odnosno da ju nosim natrag doma. Kad sam im rekao da ću je iskrcati njima pred vratima pa neka se snalaze, sjetiše se da možda ipak ima nešto sitno mjesta u kombiju za tu robu. Yeah right. Ugurasmo nekako sve te vreće, koje su najvjerovatnije popadale nekome na glavu kada je otvorio vrata njihovog kombija, ali nema veze. Važno je da sam se rješio većine stvari. Ali ne mogu vjerovati da je jedna međunarodna humanitarna organizacija toliko neorganizirana i traljava, to je nešto prestrašno. Ljudi se ne znaju organizirati da zaprime robu koju im netko nosi na njihova vrata. Ali opet, ipak je ovo Hrvatska, ništa čudnoga. Cijela nacija je u banani.

Na badnjak sam ugnjavio Andreja da s džipom prebaci ostatak do Caritasa, tako da mi je doma ostalo svega nekoliko kutija. To ću poslije blagdana, po mogućnosti još ove godine. Stigao Božić, vrijeme masovnih poruka, javljanja osobama koje nisam odavno čuo, klasika. Nije mi dalo tipkati pa sam redom zvao. Lijepo je bilo ponovo čuti neke ljude, koje nisam stvarno (pre)dugo čuo. Najviše me iznenadila Matejka, s kojom sam se raspričao naveliko. Spremajući stan sam pronašao njeno "ljubavno" pismo, koje mi je napisala davno prije pa sam ju zezao oko toga. Sada je na godišnjem pa smo se dogovorili za kavu. jedva čekam ju opet vidjeti nakon toliko vremena.

Čak sam čestitao i Hrvoju i Karin te crkavao od smijeha kad su mi uzvratili na čestitku sa "najljepša hvala". Koji licemjeri, ne podnose me, a tu glumataju sad pristojnost. Ako me ne podnosiš nema sad tu neke božićne pristojnosti. Budi čovjek dosljedan svojim riječima i steraj me u rodno selo, a ne glumamati finoću.

Poslije Božića sam se pošteno zakačio sa malenom, pošto je opet krenula sa njenim "nema smisla biti sada prijatelji" filozofijama te mi pošteno dignula živac. Doduše, digla ga je još više jer me probudila porukom pa je dobila prilično grube odjebe. Ja njoj da je ne želim više ni čuti ni vidjeti, onda meni da mi se neće više nikada javljati, ja njoj zbogom zauvijek i tak...k'o mala djeca. Poslije smo se i preka Fejsa prepucavali, ali smo se uspjeli pomiriti i izgladiti svađe i razmirice. Krenuli ispočetka sa prijateljstvom te se nadam da su joj neke stvari što sam joj rekao doprijele do te njene tvrdoglave glave.

Vikend proveo radno, dovršavajući po stanu pospremanje. Sad još farbanje cijelog stana, novi tepison i linoleum i prerazmještaj namještaja te uređivanje detalja. Valjda tokom ovog tjedna budem gotov. A i vrijeme je, jer mi istiće lagano vrijeme da dovršavanje svega ovoga. Naravno da sam ja imao vremena za sve to napraviti laganini i na vrijeme, ali koliko god da sam se u ovo vrijeme promijenio, još uvijek vučem naviku kampanjstva, sve u zadnji trenutak. Ah, treba još raditi na sebi, ima tu još posla.





gadov @ 10:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 19, 2009
Jučer brat i ja raspravljamo kako Rijeka ima neku mutavu mikro - klimu. Kad god pada snijeg i u Dalmaciji i po otocima, Rijeka ga ne vidi. Eventualno nešto bura donese, pokoju pahulju.

Jutro u 6 dolazi brat i budi me. Sav ozaren, kaže da se probudim, da je vani sve bijelo. Gledam koliko je sati, mislim da me zajebava. Prijetim mu da ću ga udaviti ako me zajebava, jer sam spavao tri sata. Izađem na balkon, kad stvarno pada gusti snijeg, cijela ulica bijela. Gledam i ne vjerujem. Kako sam prehlađem, odmah me na -1 hvata kašalj pa se hvatam jakne i natrag van na snijeg.

Još se nije razdanilo, nigdje čovjeka, mir i tišina i gusti snijeg kako u potpunoj tišini pada. Mir i spokoj. Nešto predivno. Nisam mogao predugo uživati u stvarno rijetkim prizorima bijele ljepote u Rijeci, jer me kašalj stjerao natrag u stan. Stavio kuhati čaja, ugrijao se malo i opet van na snijeg. Več se razdanilo, prvi se ljudi oprezno probijaju kroz snijeg, kojega je sad dobrih 15ak centimetara. U normalnim bi uvjetima vrvilo autima, no jutros je bila potpuna tišina. Kako mi je ulica uzbrdica koje se ni MtEverest ne bi posramio, posuta snijegom je neosvojiva prepreka za svaki auto. Mir, tišina, pokoji prolaznik i gusti gusti snijeg. Malo prostresoh cvijeće na balkonu da ga snijeg ne zdrobi i nastavih uživati u bijelini. Kad me kašalj ponovo potjerao u toplinu stana, nastavih sa prozora uživati u bjelini. Pogled na dvorište i bijele borove, zatrpane aute, snijegom okovane krovove...prizor koji me je na kratko podsjetio na zime provedene na selu. Ponovo sam osjetio taj mir i spokoj, koji u ovom gradu može samo snijeg omogućiti.

Iako ga nije bilo proteklih nekoliko godina, snijeg nije baš toliki raritet u Rijeci. Međutim, kako padne tako se i rastopi. Izrazito rijetko se on zadrži duže od pola dana do dan. Zadnji put kad ga je ovako gusto napadalo i zadržalo se duže vremena je bilo davne 1987. godine, dan prije mog rođendana. Taman sam dobio vodene kozice i nisam mogao van. Sjećam se da sam to jutro kroz prozor snimio snijeg i izletio van na balkon, gotovo u deliriju od sreće. No, odmah sam bio vračen natrag u toplo, slušajući bukvicu da ne mogu sa kozicama van na snijeg. Sjećam se da je padao gusti gusti snijeg, koji je trajao nekoliko dana, a ja nisam smio van. Plakao sam, pokušavao na silu probiti vrata da izletim van, dok me nisu moji u očaju vezali za stolicu. Da nisu, valjda bi provalio kroz vrata i na snijeg. A imao sam tek 6 godina. I prije toga sam volio snijeg, ali nakon toga sam ga počeo obožavati. nema mi apsolutno ništa ljepšega nego biti na snijegu. Ništa se ne može s time usporediti i kad sam na snijegu, uživam kao malo dijete. Za mene, nema veče sreće od bijelih pahulja.

Iako imam još blagu temperaturu i kašalj me ozbiljno davi, malo kasnije ću se toplo zabundati i malo se po gradu prošetati. Propustio sam '87., neću i '09. Pa makar me udavilo.





gadov @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 15, 2009
Kako sam ispraznio mamine ormare, nakupilo se podosta njene robe koju treba darovati. Prvi izbor su naravno Caritas i Crveni Križ. No, kako mi ni jedni ni drugi baš i nisu blizu, a robe ima jako puno, trebao bi mi nekakav kombi za sve to odnesti. No, nakon podosta telefonskih razgovora i kava, nisam uspio nikako organizirati nikakav prijevoz.

Nazvah Caritas i objasnih im situaciju te ih upitah ako imaju mogućnost da oni dođu po tu robu. Kažu da inače imaju vozača koji kombijem može doći pokupiti robu, međutim da je na bolovanju, da je imao saobračajnu. Ok, Caritas otpada. Probam sa Crvenim Križem i vrlo ljubazna gospođa mi odgovori da razumije moju situaciju te da će porazgovarati sa šeficom i probati nešto organizirati. Nakon višednevnog natezanja, dobih danas njihov odgovor. Nazvali i rekli da ne mogu nikako organizirati prijevoz, jer da imaju strogo određene termine kada idu po kućama i skupljaju stvari za donacije. Odbrusili da čekam do ponedjeljka ili neka se sam snađem pa donesem k njima. Nakon što sam im ponovo objasnio da nemam mogućnost da sam donesem robu do njih, jer ne bih se s njima natezao ovako da imam, opet dobih odgovor da onda neka čekam tjedan dana.

Nakon tog razgovora sam ostao što šokiran što razočaran. Ne mogu vjerovati da organizacija koja postoji da pomaže drugima, doslovce odbija primiti donaciju. Jednostavno ne mogu vjerovati. Shvatio bih da imam jednu kutiju robe pa im se neda zajebavati radi toga. Ali u pitanju je deset velikih kutija i dvadeset velikih crnih vreća, oliti dva velika ormara puna robe. S time bi se čitava jedna zgrada mogla oblačiti. No, očigledno u Crvenom Križu imaju višak robe pa im ovo ne treba. Jer šta drugo zaključiti, kada ti netko nudi toliko robe i pristojno zamoli da se samo dođe to pokupiti, jer sam ne mogu to dopeljati do njih, objasnim im da mi je to hitno, a oni odbruse da ili da čekam njihov protokol ili da se sam snađem.

Pošto sve te kutije i vreće zauzimaju čitavu jednu sobu, a izrazito mi je hitno to maknuti negdje, apeliram na dobre duše iz Rijeke, koje imaju bilo kakvo dostavno vozilo te su spremne besplatno (jer stvarno nisam u mogućnosti platiti ali doslovce niti kunu za uslugu) odvesti svu tu robu od mog stana blizu Guvernerove do Caritasa (u Osječkoj) ili Crvenog Križa (Pećine). Ovim pozivam nekoga, tko bi se ponudio, jer stvarno ne mogu čekati da se iz Crvenog Križa udostoje to pokupiti. Ukoliko ne uspijem to do subote maknuti iz stana, biti ću prisiljen svu tu robu baciti u baje, a to stvarno ne želim. Em iz poštovanja prema mrtvoj majci, koja je to kupila i nosila, em zbog siromašnih ljudi, kojima bi ta roba iznimno značila.

Stoga, ponavljam, ako ima netko tko bi htio prevesti do subote tu robu, bez naknade jer sam debelo u banani s novcima, imao bi moju veliku zahvalnost, ali i onih koje bi ta roba usrećila. Ako se nađe takva osoba, neka ostavi ili ovdje komentar ili pošalju PM. Svaka pomoč je i više nego dobrodošla.





gadov @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 14, 2009
Apćiha!

Jutro zalepršale pahuljčice snijega nad Rijekom. Ništa specijalno, tek toliko da me skroz razvesele. Snijegu se veselim k'o malo dijete slatkišima. Odmah mi je dan bio skroz veseo i ružičast.

Apćiha!

Na poslu sam više stajao ispred vratiju te se divio i veselio tim sitnim pahuljama, nego što sam bio skoncetriran na sam posao. Doma me po običaju čekale radne akcije, a mamina soba ledena k'o Sibir. Neda mi ju se grijati zbog tih dva tri sata što provedem u njoj pa sam cvokotao zubima i spremao njenu robu u kutije.

Apćiha!

Kako več neko vrijeme pospremam u njenoj sobi, koja je stvarno ledena, uhvatila me i lagana prehladica. Kašljem k'o nosorog, nos fino curi, a o kataru iz sinusa ne želim ni govoriti, osim da se doslovce davim koliko ga iscuri.

Apćiha!

Kišem, kašljem, slinim i šmrcam. I neka mi je, kad se ne znam obuči kad zahladi, nego i dalje po kući šetam u tankoj majci, umjesto da se zabundam u debeli đemper. Za po vani sam k'o eskim zabundan u debele đempere ili dolčevite, ali doma glumatam proljeće. Pa eto mi ga sad.

Apćiha!

Sad pijem čaja toplog i grijem se. Uskoro k'o kokoš u topli krevet i nadati se da me neće jače strefiti, barem do Nove Godine da sam donekle ok, da uspijem stan srediti. Najebosmo i ti i ja i svi mi skupa sa mnom ako me gripa uhvati.

Apćiha!





gadov @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
26024
 
Index.hr
Nema zapisa.